PROGONI POLITIČKIH PROTIVNIKA u režimu Aleksandra Obrenovića 1893–1903

progoni politickih protivnika u rezimu

Progoni političkih protivnika u režimu Aleksandra Obrenovića 1893–1903, Beograd, Istorijski arhiv Beograda, 1973,

903 strane + 8 listova faksimila i 1 fotografija. orginalno štampano izdanje


Nekoliko isečaka iz knjige


Beograd, 7. marta 1900.

Presuda Prvostepenog suda o krivici pisca inkriminisanog napisa u 22. broju Krivičnog glasnika.

Državni tužilac tužbom svojom od 7. marta 1900. pod Br. 414. tužio je ovome sudu Milutina Popovića, koji  je rešenjem od 28. februara 1900 i No 4555 stavljen pod sud i u pritvor, za to, što je u pripovetki pod  naslovom „Iz starog zaveta, koja je otštampana u 22 broju „ Krivičnog Glasnik od 9 februara t. god.
ismevao veru, Boga i hulio na svetinju crkvu, te time učinio krivicu iz tač. 1 par. 207 kriv. zak.

„Iz starog zaveta“ I „Prvi Greh“


„...Zemlja je prokleta s tebe, s mukom ćeš se od nje hraniti do svoga veka; sa znojem lica svoga ješćeš hleb,
dokle se ne vratiš u zemlju, od koje si uzet, jer si prah i u prah ćeš se i vratiti! –govorio je Bog Adamu, kad  ga je uhvatio za uvo i vukao iz raja napolje. Eva beše zabola nos u zemlju, pa je samo siptila pored Adama.
– A ti kujo jedna – okrenuo se Bog Evi sečući je očima –zašto učini tako?
– Zmija me prevari, milostivi Bože –odgovara Eva stidljivo i obarajući oči dole.
– Zmija, zmija, –aspido jedna; zmija si ti! I s toga što si tako učinila, tebi ću mnoge muke zadati kad
zatrudniš, s mukama ćeš decu rađati, i volja će tvoja stajati pod vlašću muža tvojega a i on će ti biti gospodar.
To ćemo videti, ko će biti gospodar! progunđa jetko Eva.
Šta reče?–Kazala sam...
Kazala sam, razumem, sve će tako biti! slaga Eva.
Bog zavrte glavom: „eto –reče u sebi  –dok zinu slaga me“.
Kad ih je Bog doterao do vrata Edemskog vrta, on ih je ljutito gurnuo napolje i za njima zalupio vrata. Odmah je za ovim zovnuo jednoga heruvima s plamenim mačem.
– Čuješ ti!  –rekao mu je Bog tako glasno, da su i Adam i Eva mogli čuti. – Vidiš li ti te dve hulje tamo? –
Vidim  – odgovori smerno heruvim. – To su fini lopovi. Pazi dobro, da ti se kako ne uvuku u vrt, te da kradu voće. A naročito pazi na drvo života.
Ako se uvuku, pa s njega ukradu plod i pojedu, odraću te živog. Jesi li razumeo?
Heruvim klimnu glavom.
Zatim se Bog vrati a heruvim zauze mesto da čuva stražu.–Eto, tako mi i treba –govorio je Bog vraćajući se –bolje je da sam se trebio od buva šesti dan, nego što sam prljao ruke i stvarao ovkve neblagodarnike. I sad!... Ah! čisto mi se koža ježi, nagmižiće se toliko žgadije da
ću imati grdne kubure. Sreća je što ne okusiste ploda i sa drveta života. To bi tek bilo grdno zlo, a ovako još  će se i podnositi. A Adam i Eva odoše oborene glave i gunđajući:
– Sve si ti ovome kriva
– karaše Adam Evu.
Eva tek ispravi glavu, načini fert i siknu na Adama:
– Gle'te molim vas: šta mi napriča gospodin Adam. A šta sam ja tu, molićemo, kriva?
– Još pitaš, a zar me nisi ti nakolovratila?
– Zar te nije stid da se tako pred jednom damom izražavaš. Čuješ, budi ti malo uljudniji.
– Šta uljudniji?... Cili mili oko mene, cili mili, dok me ne natera da okusim.
– Dobro! tresnu jetko Eva.
– Ako sam ti dala da okusiš, to još nije tako strašno bilo. Jabuka je bila veoma
slatka i ja nisam htela da budem lukava da i ti njenu slast ne okusiš... A koji te je andrak posle taktao,
– gde si  da si ti sve pod jabukom pa rumaš li rumaš, da od tebe reda nisam mogla dobiti.
– E posle
– reče Adam a oči mu blesnuše čudnovatim sjajem“
– posle je već druga stvar bila, da sam znao da  ću iz sto rajeva biti isteran, pa ne bi mogao da se okanem tako slatke jabuke.
– Onda ćuti; i više o tome neću ni reči, da se prozbori.
I Adam zaćuta.
To je bila prva pobeda, koju je žena nad čovekom odnela.“
Pa je traženo da ga sud za to delo osudi na kaznu i plaćanje svih troškova učinjenih…

Apelacioni sud smanjio je 10. marta ovu kaznu na 10 dan a zatvora. Kasacioni sud potvrdio je presudu Apelacionog suda.

***

Beograd, 4. juna 1896.

Mitropolit Mihailo ministru unutrašnjih poslova – da se zabrani bogohulna knjiga Steve J. Radosavljevića-Bdina Razmišljanja.

Gospodine,

Izišla je knjiga pod naslovom „Razmišljanja“ napisao Stevan J. Radosavljević-Bdin. Štampana u Beogradu 1896. god.
Ova je knjiga od velike štete za pravoslavnu veru i za moral narodni. G. Bdin u njoj obara sveto pismo, obara sve ono na čemu postoji vera i crkva, ismeva Boga i vodi narod u anarhiju.
Mi se čudimo što se javljaju ovakve knjige, koje kvare narod i vode ga propasti.
S toga, molimo Vas, da zabranite ovu knjigu, koja truje narod i obara mu svetinje, pa da izvolite izdati naredbu, da se u buduće ovakve štetne knjige ovde i ne štampaju.6


Arhijepiskop beogradski i Mitropolit srpski Mihailo s. r.

5 Prvostepeni sud je, 1. oktobra 1896, ovu tužbu odbacio kao neosnovanu jer je utvrđeno da je navedena brošura „bila gotova sa štampanjem i povezivanjem 7. maja, i da je tada predata piscu“ znači istog dana kada je predat obavezni primerak Upravi grada, (IAB, PS, f. 76–103–1896.)
6 U optužbi državnog tužioca dodaje se da ovom knjigom: „pored toga se rasprostire nihilizam i komunizam“ i „narod podstrekava protivu državnoga reda i poretka, protivu državnog uređenja i ustanova i pravoslavne crkve koja je simvol vere i na kojoj je srpska crkva zasnovana“. Prvostepeni sud je, 10. juna 1896, potvrdio rešenje Uprave grada o zabrani ove knjige. Ali je posle, presudom od 13. novembra 1896, oslobodio pisca od optužbe s obrazloženjem da „kad se promotri dobro sam stil, način i tok pisanja, vidi se da je „knjiga“ pisana kao naučna rasprava, ... objašnjavajući sa naučnog gledišta „Stari zavet“.“ U sudskom veću, u kome sada očigledno preovlađuju elementi progresa, ovakva iznenadna oslobađajuća presuda opravdava se prigodnom motivacijom, da se inkriminisanom knjigom zapravo „sa gledišta nauke“ objašnjava geneza nazarenske vere, koja je „strogo zabranjena“. Međutim, Kasacioni sud je, 5. decembra 1896, utvrdio da oslobađajuća presuda Prvostepenog suda nije na zakonu osnovana. Predmet je vraćen Prvostepenom sudu s obrazloženjem da se pisac u navedenoj knjizi upušta „u takvo tretiranje pitanja vere, verskih običaja i božanstva, kakvo zakonodavac izrikom zabranjuje i kao kažnjivo oglašava“.
Da bismo se bolje orijentisali navešćemo neke odlomke od inkriminisanih izraza. U vezi sa Svetim pismom, tu stoji da: „od početka svog do kraja ono je u svemu što se postanja i božijih događaja s ljudima tiče, izmislica. Nikada Bog nije govorio ljudima, nikada on nije davao ljudima naredbe; nikada on nije proklinjao, obećavao ili blagosiljao... Niti je Bog udanuo čoveku dušu, niti je bilo Adama, niti ima poslednja greha, niti ima kazne i nagrade onoga sveta... Odozgo se lagalo, odozdo se odazivalo... tako je uzajamno... jedno... potenciralo drugo“ [str. 13–15]. ...Kad je hrišćanska svest mogla za nekih 1100 godina potamaniti kao vrače i veštice nekih 9 miliona ljudi – 9 miliona u slavu Hristovu! – Zašto da štogod ne proguta i društvena revolucija, kojoj bi bila celj da zbaci ekonomski i politički jaram sa sirotinje? Mi ne preporučujemo to. Mi samo upoređujemo. A ... što mora doći, doći će.“ ... [str. 70–71].

***

Beograd, 10. avgusta 1899.

Nikola Pašić kralju Aleksandru – pokajničko pismo iz zatvora.

VAŠE VELIČANSTVO, PREMILOSTIVI GOSPODARU.

Dozvolite mi da najponiznije zamolim Vaše Veličanstvo da blagovoli pokloniti Svoju uzvišenu pažnju ovim nekolikim redovima.
U prvom pismu napomenuo sam moje kardinalne političke pogreške, koje su omogućile da se začne stvarati nepoverenje kod Vašeg Veličanstva u moju lojalnost i odanost prestolu i dinastiji Doma Obrenovića, ali sam u velikoj uzbuđenosti propustio da napomenem još neke političke pojave, koje su može biti, najviše doprinele da se začeto nepoverenje utvrdi i pojača. Tako propustio sam da napomenem i objasnim za što se nisam obraćao Vašem Veličanstvu za milost i oproštaj kazne po mojoj štamparskoj krivici. Evo kako je ta stvar tekla.
Jedno mogu reći pouzdano a to je da atentat nije potekao iz lične osvete, no da je delo kakve klike, ili kakve ličnosti, kojoj bi povoljno bilo kad bi se dinastija Doma Obrenovića oslabila i svela samo na jednog prestavnika.
Ja dušu ne mogu grešiti i reći za nekoga taj je kriv, kad ne znam, ali mogu reći da to nije delo ni jedne naše stranke razumevajući pod strankama naše tri bivše stranke.


Ako bi dozvoljeno bilo što u opšte napamet reći, to bi se moglo reći da izvor toga zločina treba tražiti gde podalje.
Vaše Veličanstvo – Vama će izgledati čudno i neverovatno kako je to moguće da ja ništa o tome pre nisam načuo, kad sam stajao na vrhu jedne stranke. Ali to netreba ni najmanje da Vama bude čudno i neverovatno, kad se može u napred znati da takva zlikovačka dela nemože ni jedan prvak, ili šef stranke odobriti, koji bar nešto ima političke uviđavnosti, i koji je upoznat sa kardinalnim zahtevima državnog i narodnog napretka.
Teško je za mene, koji se u takvom očajničkom stanju nalazim, koji uveravam Vaše Veličanstvo u moju bezgraničnu odanost prestolu i Domu Obrenovića, koji molim Vaše Veličanstvo za milost i poštedu, a među tim u trenutku, kad treba Domu Obrenovića učiniti uslugu, ja nisam u stanju da takve učinim. Kad bi duša moja bila u ma kom delu tela moga, ja bi pristao da se taj deo tela otvori, pa da se uverite da li istinu govorim, ali ovako, jedini je Bog, koji zna da čistu istinu pred Vaše Veličanstvo iznosim, i jedino će vreme pokazati da li sam bio izdajica svoga Gospodara u trenutku, kad je mogao očekivati da mu istinu kažem. Do sada nije bilo ni jednog slučaja da sam izobličen bio u laži, i još manje sme biti u ovom po mene sudbonosnom trenutku, kad sve od svoga Gospodara očekujem, da neistinu iznosim i da budem docnije izobličen kao izdajnik prestola i svoje svečano date reči.

 

Gospodaru, , – propustio sam da zamolim Vaše Veličanstvo da mi ublažite bol i nemir duše, teško osećanje moralne ugnjetenosti i da izvolite narediti da mi se gvožđe s nogu skine. – Ja sam Gospodaru, okovan rečju, a gvožđe užasno potencira bol i nemir duše, ne daje mira ni sna ni danju ni noću i dovodi me do užasnog očajanja, koje može konačno salomiti moju dušu i moju pamet. Ja Vas molim da se setite nekadašnjeg Pašića, koji je verno stajao na straži Vaše sigurnosti i koji je po nekad i glavu svoju za Vas zalagao i ublažite mu očajničko stanje, a da će Vam večito blagodaran biti o tome ne treba sada ni da govorim.


U najvećoj nadi ostajem najodaniji sluga Domu Obrenovića i prestolu Vašeg Veličanstva Nikola P. Pašić

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

RAD ANDRIJE RADENIĆA